Izvještavanje o ubojstvima, samoubojstvima, nesrećama i osobnim tragedijama 26

Na portalu Večernjeg lista, večernji.hr, objavljena je vijest pod naslovom „Hrvojeje umirao čak 12 minuta svjestan što mu se događa“. Riječ je o događaju koji se dogodio u srpnju 2012. godine, kada je Hrvoje

Turibak pronađen mrtav u svome stanu. U ovome članku prekršeno je nekoliko pravila novinarske etike.

Počet ću s naslovom: sam naslov napisan je senzacionalistički. 14. stavak Kodeksa časti hrvatskih novinara kaže: „Novinar treba štititi čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti. Obvezan je poštovati svačije pravo na privatnost. Nedopustivo je bez njihovog dopuštenja snimati osobe u okruženju u kojem se opravdano očekuje privatnost. Narušavanje nečije privatnosti mimo njegove volje i znanja dopušteno je samo ako je opravdano iznimnim javnim interesom.“

Nadalje, u tekstu se do detalja opisuje smrt nesretnog studenta. Tako se u tekstu spominje koliko puta ga je ubojica uboo nožem, kakvo je bilo oružje, kako se sam čin dogodio (otkud mu je ubojica prišao, gdje ga je uboo) te koliko su rane bile duboke. Na taj način nekome se može dati povod za ubojstvo, obitelj mora ponovno proživljavati smrt bliske osobe (dolazi do sekundarne viktimizacije) te je neprimjereno otkrivati detalje forenzičkog istraživanja.

Ovim člankom krši se 15. stavak Kodeksa časti hrvatskih novinara: „Posebna se pozornost, obazrivost i odgovornost zahtijeva pri izvještavanju o samoubojstvima, nesrećama, osobnim tragedijama, bolestima, smrtnim slučajevima i nasilnim djelima. Novinar treba izbjegavati intervjuiranje i prikazivanje osoba koje su izravno ili neizravno pogođene tim događajima, osim kada je riječ o iznimnom javnom interesu. U tom je slučaju novinar dužan voditi računa o časti, ugledu i dostojanstvu osoba o kojima izvještava.“

Nadalje, prekršen je i  članak 7., stavak 1. Zakona o medijima koja glasi: „Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.“

Senzacionalizam je mogao biti izbjegnut na više načina. Prije svega, nije bilo potrebno staviti takav naslov koji ima funkciju samo privući čitatelje. Također, nepotrebno je napominjati kako je sam naslov neistinit jer nitko, pa niti sam novinar, ne može znati koliko je žrtva umirala. Na kraju krajeva, takva informacija posve je nebitna. Nadalje, ne vidim potrebu pisanja ovakvog članka u kojemu se do detalja razrađuje i opisuje ubojstvo – takvi opisi mogu samo dati povod nekome drugome, a žrtvinoj obitelji još više otežavaju situaciju. Članak je mogao jednostavno biti napisan na način da su doznati detalji ubojstva, bez njihovog navođenja.